Eh što nemam četiri noge ...

Potpuno sam postala neinspirativna samoj sebi.Dugo i predugo je trajala zima, sve se u meni smrzlo. Vadim se na zimu i znam da se samo vadim na nju i da je odgovor mnogo jednostavniji od zime.Ali mi ne treba taj odgovor, ja nemam nista sa tim. Mimoilazim se sa sobom,neprestano. Disem, hodam, smijem se, druzim se, radim, dobra sam supruga, dobra sam i majka,sve znam da skuham pa cak i sarmu da zavijem, kucu isto poradim iako mi je to strasno mrsko. Posao mi je odlican, firma je orijentirana u pravcu "staff care", imam svoj ured i djevojcicu koja ima predivne oci i jako je vrijedna, sve sto mrzim ona uradi.Pocela sam i da povremeno dolazim kuci kad i sav amerikanizirani bosanski svijet, u pola 6.Do 22h radim jos samo sporadicno.Milina.Na sve to kad me ljudi pitaju kako ti je, ja kazem, jedva "Plata je odlicna".Osjecam jedino jos, suti i trpi.Stoko.Nezadovoljna. Prijatelji su tu, idem ponekad i u kino, pozoriste i dalje ne volem, izlazim u kafane i povremeno pijem.Al' fino ono pijem, potrefim stan svaki put. Fali mi jos samo kredit za stan, jednom kad ne budem u F kategoriji jer sam potpisivala a nisam pazila sta potpisujem, kao i 200 000 naivnih ziranata sredinom prvog desetljeca XXI vijeka.Nema veze, dici cu nekad kredit za stan pod hipotekom i bicu glavna u raji.Postacu ozbiljna i odgovorna, imacu obaveze i zakonske olaksice.npr. Zadovoljna sam, recimo.Smijem se, trepcem, imam grceve u nogama (kazu od visokih potpetica,al ja ne marim, trpicu bol), zadovoljna sam,kazem glasno sebi, nasmijem se, zamahnem dugom smedjom kosom (daaaa, sad sam brineta!!!) i kazu mi ljudi da nikad bolje nisam izgledala. Znam kazem, nasmijem se, dodjem kuci, skuham rucak, poradim kucu, nekad odem na kafu i slusam o tudjim tuznim zivotima i skontam, o kako sam ja srecna jedna zena.Presrecna. A onda ispod dekice, nakon sto se zavrse sve seksualne aktivnosti dvoje supruznika, placem kao da sutra ne postoji. Treba mi kozni kauc da se izvalim na njega i samo da me neko saslusa kad hocu da cutim.I da ne moram ustati sa njega.Nikad.

Jedna jabuka na gomili jabuka na jednoj tezgi na jednoj pijaci se baš tako i osjećala, kao jedna jabuka na gomili jabuka na jednoj tezgi na jednoj pijaci.Iza sedam gora, iza sedam mora.Odnosno tu, na Grbavici.
Dođe neki bezveznjaković, hoće kupiti jabuke, neće kupiti jabuke.Hoće-neće.
Prošeta malo, vrati se.Skupe su mu, jebaji ga.
Ustvari, nisu skupe.Taman su kako treba.
I fine, i rumene i zrele i ...
A tek što su zrele.
Uzme u ruke jednu jabuku.Baš onu što se osjećala kao jedna jabuka na gomili jabuka na jednoj tezgi, na jednoj pijaci.
Pomisli jabuka da je baš ona posebna iako je baš on totalni bezveznjaković.
Jabuka vesela, srećna, probraće me, napokon, probraće me, hoće, hoooćeeee, ne može mi odoljeti, vidi kako me gledaaaaa....
Spusti on jabuku i ode gledati banane.
Jeb'le te banane, misli se jabuka.
Vidi me bolan, zrela, crvena, vrati se, odaberi me, sočna sam i kad me zagrizeš ja puknem a sve ti pljuvačka na usta krene...
Vrti se on oko banana pa se sve osvrne na onu gomilu jabuka, jer mu se, što jest jest, baš jedu jabuke.
Vrati se do jabuka i opet uzme onu istu sa gomile, prinese  je licu i pomirisa je.
Miriše baš ko jabuka, prava, zrela, sočna jabuka.
Zagrizi meeeee !!!!!
Vrišti sve u jabuci, želim biti izgrižena do peteljke, i srce i košpe da mi pojedeš!
Uzdahnu on i vrati onu jabuku  na gomilu jabuka.
Skupe su ti jabuke, kaže bakici za tezgom.
Spustiću ti cijenu, kaže mu bakica.
On opet uzme onu istu sad već frustriranu jabuku, provrti je u ruci, zagleda je sa svih strana i pošto joj ne nađe mane vrati je na sto.
Nije što su skupe, kaže on bakici, nego se bojim da su prskane.
Domaća je jabuka, kaže mu bakica.
Vidim da je domaća ali nešto mi djeluje suviše dobro, mora da je bar malo prskana.
Domaća je, ponovi bakica.
Uzmi jednu pa je probaj. Eto, džaba ti jedna.
Sad je jabuka opet sretna, zagrišće me ipak!
Ma ne znam, kaže on.Nisu oprane....(a sebi promrmlja u bradu da kući ima narandže...)
I ode.Pa sve zastane, okrene se, pogleda na tezgu sa jabukama i ko vratio bi se,jooooj što bi se vratio, ali se ne vrati.
Ode tako i osta željan jabuka.
A ona jedna jabuka na gomili jabuka osta misleći kako je do nje jer nije dovoljno jabuka za jednog takvog bezveznjakovića.
Čak ni kad  je skupa, čak i kad se daje za džabe.
Valjda jer je suviše jabuka,valjda jer  suviše želi biti po.je.de.na.

Prosla su dva mjeseca.

U americkim filmovima nakon nekog strasnog dogadjaja ti se kao iz temelja promijenis.Dobio si novu sansu za zivot, stajaznam, postajes puno pametniji, zahvalniji bogu, promijenis sve ono negativno u sebi i pretvoris se pravu  dobricu koja shvata sta je sve mogla izgubiti i bla,bla,bla.......Ako nista, darujes svoje organe nepoznatim ljudima, npr...

Ja to nista ne osjecam. Nekako sam utrnuta. Nista mi nema boju, ukus ni miris. Mozda zato sto sam non stop  bolesna, lose spavam i nesto je u meni stisnuto, napregnuto, nesto kao da vristi.

A ne izlazi.

Nije da ne pricam.Vec sam milion puta ispricala cijelu pricu svakome, mada vise ni ja ne znam sta pricam.Pojma ni nemam sta se desilo.Uzasno me strah onoga sto mi donosi sutra i tu bi kockicu straha htjela nekako da sklonim od sebe, ali ne ide.

Ipak,smijem se ja.Izadjem, veselim se, druzim se. Ali radost i sreca nemaju mi svoju formu.Vise.Vidim tu nasmijanu zenu, ali nije vise moja.Ne osjecam je.

Znam i svjesna  sam toga da ona zena od prije dva mjeseca se nikad vise nece vratiti ovoj zeni nakon dva mjeseca.I nakon godinu dana, dvije, tri, pet.

Znam i da ce vrijeme uciniti svoje, da se prebole i gore stvari, da se prebrode i ratovi, jebote...

Znam i da ja sve to mogu i moram, da sam jaka  i da sam ono, ko biva velika i odrasla.

Znam  i da sam prezivjela, znam da smo prezivjeli, znam da to mora biti dovoljno za borbu i za srecu.

Sve znam, ali nista i dalje ne osjecam.

 Jedini osjecaj koji mogu da definisem je osjecaj napustenosti a toliko je ljudi koji su tu, spremni da mi pruze podrsku.

Ne vrijedi.Kao da sam u drugoj dimenziji, kao da je zona sumraka.

I kao da se svijetlo vise nece upaliti.Nikad.

Odjenula je kontrolu na  prelasku godišnjih doba i nafurala se na "ispravan život". Postala je fina  ženskasta ženica, odmjerena, poštena, lojalna, zaposlena i nadasve, dobra majka.All inclusive!

O statusu i utemeljenu institucije supruge da i ne govorimo, taj je spektar boja dovela do perfekcije.Prosto Amejzing.
Održala je uvodno predavanje svojoj prijateljici sa dijagnozom ozbiljno poljuljane institucije supruge, a samim tim i majke (ako si loša supruga haplicipra se da si loša majka u sveri ispravnog življenja, po Dr-u Helsenvajsveru) na temu ispravnog življenja. Sjedile su tako u fensi gradskom kafeu gdje kafa košta 3, a kolač 4 KM i gospođa "savršena" je započela svoju odbranu magistarske disertacije iz oblasti psihologije.I šire:
  "Kako je lako kontrolisati život, emocije, sebe. Lako je prestati pušiti, krenimo od toga. Lako je ", gledala je žiletnim pogledom svoju napaćenu prijateljicu  koja je upravo ugasila cigaretu, "dovesti stvari na svoje mjesto.Ti samo nećeš da ih dovedeš, slaba si i pušiš jebote, mislim pušiš u našim godinama? Znaš li ti kako to loše utiče na ten??? Još je lakše", rekla je prijateljici koja je, pomalo ispižđeno, pallila drugu cigaru, " biti pametan. Vidi mene kako vladam situacijom. Ti si sama sebi ovo napravila, ti si tražila da ti se ovo desi .Nisi preuzela kontrolu kad je trebalo, pustila si se ko govno niz vodu i htjela si sav ovaj haos, priznaj da si zapravo htjela! Trebala si samo početi od toga da prestaješ pušiti. No, dozvolila si da ti burma klizne sa prsta i ode  u slivnik od kade. Ode brak  u nepovrat, eto , ti si to dopustila. Ja to o ne bi nikad (kategorično!), ja se znam kontrolisati. Kontrola, majka svih majki u životu. Pramajka postanka svijeta, pazi šta ti kažem. Kako si mogla sebi da dozvoliš da se vucaš sa njim i da još  pravi budalu od tebe?Udata si žena i zaboraviti na to je ravno..."
Žena bez burme na domalom prstu je ugasila treću cigaru ne ispušivši je do kraja, platila račun i odjebala svoju savršenu prijateljicu nepušačicu. Ova je opet jedva dočekala takav rasplet događaja jer će,napokon, takvog slabića ukloniti iz svog života i neće slušati vječite žalopojke o tome kako je on ne voli ili kako je voli ili...
Nakon 762 dana ženi bez burme je stigao sms sljedećeg sadržaja:
"Jebem ti mater.Pušim.Vrtim burmu oko prsta, samo što je nisam bacila u slivnik.Namjerno.Hodam po ivici.Zaljubila sam se. I Plačem, pičko, plačem."
Žena bez traga burme oko domalog prsta je otišla na kafu sa bivšom  savršenom prijateljicom za koju još ima nade da joj ostane  burma na ruci, ako je to ikakva nada uopšte, pa da skupa preuzmu kontrolu, naprave plan, budu pametne i spasu brak od potopa.Pa dobro, i malkice da se naslađuje.Ali samo mrvu mrvešnu.
E, zato bi trebalo da služe prijatelji.Pizdatimaterina.

Jedva čekam da prođu izbori, ako ništa da ne gledam Izedbegovića mlađeg, poznatijeg kao Šajin jaran, na prvoj strani blogger-a.
Iskreno se nadam da odavde neće u predsjedničku fotelju, mada su mu i alternative od zla oca i gore matere.Avaj.

Slabost su mi uobraženjaci prepotentni skoro kao ti. Ukoliko takav još ijedan na svijetu postoji.
Volim  tvoj kraul stil udvaranja, te šablonske, predvidljive,smradovske folove.
Način na koji ti cure bale dok mi nudiš sex u magazi, autu,parku  i sličnim predvorjima tvojih ograničenih fantazija.
Gledam te u oči, obuhvatim ti zjenice, proširim ih i u trenutku kad ti u mojim očima pročitaš da,  nasmješim se i ne kažem  ti ništa. Ni možda.

Volim ograničenja.Ograničenja su bolja od seksa: ograničenje da vladam situacijom, ograničenje jer znam da je seks sa tobom prosječan, ograničenje što nijedno ograničenje ne važi kad se zaljubiš.

Ali, ne zaljubim se.Ne u tebe. Ne Ovaj put.

Tebi sam savršena meta za kratko odstojanje, dalje ne možeš da dobaciš. Vidiš me kao nekog ko će bez mnogo brige i truda uraditi pravu stvar, ko umije da se podmetne i zametne svaki pogrešan trag, sva lutanja okolo kole, pa do malih vrata.

Tu sam da postojeći rekord ne oboriš.

Zapravo, ja postojim ne samo da ti se dam nego da budem presrećna što si mene odabrao za to davanje.Da glupavo trepćem okicama gutajući svaku tvoju slatkorječivost; Obrazi da su mi ko Rumenko sladoled i da se tako topim dok kapam u tvoj pupak, jer si ti Kolumbo koji je otkrio novi kompliment , nečujen do sada.

Gledam te sa visine dok se oblizuješ i važno vrtiš glavom objašnjavajući kako je život jedan i da se prilike ne propuštaju (eki to!), a potajno čekaš ako ništa da napunim još koju godinu, da me još malo ušuška celulit,uhvatiće me kriza pa ću popustiti a onda ću ti se i nutkati.Takav sam tip žene, znaš ti sa takvima, takvih je hiljade i sve smo mi takve, mrljmljaš svojoj rupici na bradi.

Nisi Kirk Daglas, ne znaš potegnuti tačno u podne, uvijek nekako okasniš tih par stotinki.

Ti Ne poznaješ čar  nedavanja,  neiskorištavanja  obećavajućih resursa, čar nespuštanja prednjeg sjedišta u trenucima kada je teren pripremljen. Možeš ti sigurno i cijele tri minute zadovoljstva.Neslućenog. I tri puta po par minuta, sve ti možeš i sve ti znaš dok ja ne znam ništa, samo ti se smješkam, dozvolim ti da me ovlaš dodirneš u prolazu pa se okuražiš i šapneš  mi nešto pa da me onda, takvu naivnu, poljubiš u uho, vlažno me poljubiš i gurneš mi vrh  jezika u školjku kao da si mi tek dotakao usnu, stidnu, lijevu. Jebački obećavajuće, ali nedovoljno konstruktivno, nažalost.

Znam da se ništa neće desiti. Uživam u tome.Uživam u tvom nadanju, u tvom nuđenju, uživam u svim planovima koje kuješ što u sebi, što naglas.Uživam u tvojoj nervozi, u ljutnji, uživam u tome kako te pogledom i osmjehom smirim pa se opet nadaš, pa me odvažno pitaš "Hoćemo li?", a ja ti se smješkam  i ne kažem ti ništa.Ni možda.
Uživam u tvojim  fantazijama u kojima sam gola, spremna,vlažnih butina, čekam te  i nudim ti se, molim te, vapim za tobom, tako muževnim, tako sposobnim, tako najboljim, tako sa najvećim.

Uživam u ulogama koje kreiraš za mene, u kojima sam bestidnica, medicinska sestra, učiteljica, učenica,časna sestra, na ulogama na kojima mi zavidi cijela američka XXX produkcija.Ona lošija, doduše.

Uživam u tebi, takvom na dohvat ruke, neoprobanom, uživam u mom neizgovorenom neću, uživam u tome što potpuno gospodarim situacijom.Tobom i sobom.

Moja je fantazija biti tvoja fantazija.

I ništa više od toga.

Kad se osvrnem (preko ramena) iza sebe, nemam ni jednu nepreboljenu ljubav. Ono kao, nekoga koji kad bi naišao meni bi opet srce ustreptalo, koljena bi mi klecnula, ukakila bi se ko grlica, štajaznam, ali neka slična definicija koja bi dobro opisala zanesenost, žal za mladošću, neoprobanom voćkom, neubranim bršljenom sa zida nekog.

Nemam Bubu Erdeljan, sto mu gromova.

Baš mi nekad fali neka moja Buba.

Recimo, kad slušam Ogija i "moju princezu" i on kaže toj svojoj princezi:

"Al' još za nas čuvam loše navike da sve bolje ostavim

ako nekad vratiš se..."

(Svašta se tu napriča Ogi svojim (divnim) promuklim, muževnim, goropadno-romantičnim glasom i slušam ga, značajno bradu podbočim desnom rukom i dozvolim da mi se suza skupi u oku ali...)

Brzo pretamburam sve muške likove iz prošlosti i - n i t a.

Niko značajan, niko da mu lik vidim u daljini pa da mu se nasmiješim i namignem mu, a da kolegice u kancelariji pomisle da sam (opet) pukla jer se smješkam i piljim u zid...

Dotle to nekako ide da počnem neke spodobe ulješavati: kao onaj, da znam da sad ne izgleda k'o olinjali lisac onda bi mi sigurno bio....,  a da onaj nije puk'o totalno možda bi on bio...?

Ili ovaj...? Šta mu fali, baš bi se mogao uklopiti u tu Bubu, bubi ga majka njegova?

Kakva sam ja to žena na posletku?

I jesam li žena, uopšte, zanemarimo brkove?

(Uvod je jedini kratak.Ostalo sve će biti dugo i dugačko.Predugo/gačko. Ali da ga jebeš, nisam mogla skratiti).

Ne možeš napisati priču o nečemu što su drugi doživjeli na način kao da ti to nisi doživio,ali si otkrio Ameriku.

To je kao matematika : jedan i jedan su uvijek dva, to svi znaju, ali će svi to morati da upotrjebe u životu bez obzira da li znaju ili ne znaju.

Tako recimo ja. Ili da preciziramo, ona. Ako pišem u prvom licu, svi će misliti da se to meni desilo. Onda će me nazvati/poslati sms svi ljudi koji čitaju moj blog i koji me poznaju (ooooo, to otkrivanje identiteta!) da pitaju kakav ti je ono post? Jel' ti to....? Ma daj reci mi, jel' ti to, ali stvarno....?

Fak(ing), nemaš više pravo ni na maštu. Ako ti je bujna mašta, slijedi pitanje: odakle ti bujna mašta? Odakle ti, (ovo me nije niko pitao, nego ja pretpostavljam da bi me rado pitao) pravo na bujnu maštu? Udata si, žena, na kraju krajeva (poblogu!).

Ako pišem o njoj, svi će pretpostavljati da se meni desilo, ali da ne smijem javno da priznam. Stoga me niko neće ništa pitati direktno, nego će recimo lagano zaobići temu i pokušati me sačekati iza čoška u pokušaju odgonetanja da li je ona ja ili sam ja ona. Da li ona želi da bude ja ili ja želim da budem ona. I dokle mene i nju, tj nju ili mene, može ta želja dovesti. Da li smo na stranputici, za bloga miloga, ili nismo?

Dakle, jedan i jedan su uvijek dva.

*

Nekada davno napisala je priču o njemu. Priča počinje slučajnim susretom u vozu nakon ihajhaj... Kraj nje sjedi nestašni dječak koji je pljunuti svoja majka, ljubi ga majka. U neka doba se ta krasotica obrati tom dječaku i taj dječak se (jao koliko zamjenica!) zove kao čiko u kupeu što sjedi preko puta njih.Čiko (koji nije neka ljepota, ali je vrlo šarmantan) se obraća dječaku i govori mu da su imenjaci. Tako nekako kreće konverzacija između majke i čike u kojoj oni, na opšte iznenađenje (u filmu bi ta scena bila najupečatljivija, možda čak i crno-bijela) shvate da se poznaju. Ustvari, riječ “poznaju“ nema dovoljnu upotrebnu vrijednost. Oni su nekada bili (fatalno) zaljubljeni jedno u drugo,dok ih rat nije razdvojio. Zapletimo zaplet do srži (ili do jaja): oni su bili zaljubljeni jedno u drugo a da se nikada nisu ni vidjeli! Oooo, kakav udarac! U pitanju je bila u nešto kao ljubav preko MSN-a, Facebook-a, votever internet tehnologija može da stvori. U vrijeme pisanja priče nije bilo interneta, tj. bilo ga je ali ne u sredinama gdje se ratuje nego tamo negdje gdje ima struje i rat se prati putem tv prijemnika. Dakle, oni  su bili zaljubljeni jedno u drugo na neviđeno ali ne "preko" interneta nego preko... jebi ga sad, upetljalo se previše zapleta u priču, ko će sad ovo raspetljat'? Nije bitno kako na neviđeno su se voljeli, nekako brate mili, ali su se voljeli ono baš, istinski, kao Natali Vud i Voren Biti u filmu „Sjaj u travi“ (kakvo brilijantno poređenje!). Da nastavimo priču nakon ove kraće digresije koja se koMforno može zaobići. Elem, moj/a ti, svako je otišao na svoju stranu, ona se udala (pa razvela), on se nije oženio (jer je mnogo radio, nije imao vremena a i, budimorealni, nikada je nije prebolio) i tu sad oni zajednički odmotavaju ta svoja klupka života i jedno drugom pričaju životne priče.To u tvoriteljicinoj priči ide pod jedan, dva tri, štajaznam (al' bilo je pravo puno brojeva), dug  su oni period bili razdvojeni i svašta se izdešavalo, usponi, padovi, krv, suze, znoj i smijeh. Nekako je tvoriteljica ove priče jarko željela da je ta prekrsna majka nevina i da se samo za čiku čuvala. No malac u kupeu, sunce mu poljubim, nikako nije mogao biti izbačen iz priče jer se tvoriteljica divila tome kako je smislila da se dječak zove isto kao i čiko. Kako onda bez dječaka, jelte? Dobro, oprostićemo mladoj tvoriteljici u vrijeme pisanja ove priče bilo joj je oko 16, a tada je normalno  misliti da se nevinost čuva i samo onom pravom daje. Ajd' sad da ne idemo u detalje i da ne odogovlačimo ko sa španskom serijom. Sudbinom vezani par iz voza  završi skupa, sve jedno drugom oprosti, isplaču se, izgrle, izljube i romantično se nastave klackati u Čiri ... I da, on je bio bogat i prebogat, ali to je tako nebitno kad je prava ljubav u pitanju. Ali eto, da se zna.

(Ova genijalna priča je,sticajem nesretnih okolnosti, ostala neobjavljena do danas, ali ona ima autorska prava na priču pa se nadam da se niko neće usuditi i ukrati brilijantnu ideju za buduće remek-djelo savremene književnosti. I šire)

Što je sve ovo ispričano?

 Zato što je, nedavno, ona napisala još jednu priču o njemu.

Ovaj put nije  stereotip u pitanju.Tvoriteljica ima duplo više godina, zrelija je, ozbiljnija, zapleti su mnogo dinamičniji a raspleti egzotičniji.U savremenoj priči ona je letjela avionom i gle čuda, i on je letio avionom. Ali nisu bili u istom avionu, e jesam vas, nanananananana. Ona je letjela iz BiH, a on iz neke fensi zapadne zemlje, kao da je bitno oklen, sve su iste kad nije BiH u pitanju.Ostao je bogat i u ovoj priči,  ko još o fukarama piše? No odredište im je bilo isto, to je poenta.

Beč.

Da, da, Beč. Kakv voz, kakvi bakrači.

 U ovoj  priči susretnu se u holu hotela. Nije mi baš jasno otkud ona u istom hotelu kao i on kad je on letio biznis klasom fensi aviona a ona economy klasom BH airlines-a, ali to bi kasnije tvoriteljica priče, sigurna sam, doradila. Sretnu se oni u hotelu i ko gdje si , šta ima, šta radiš. U ovoj se priči poznaju, nije to ni prvi susret nakon toliko godina traganja i lutanja, nego slučajni susret dvije osobe koje su nekad nešto značile jedna drugoj a sad su oženjeni/udati/srećni/zadovoljni svojim životima.Tu oni, da prekrate vrijeme uveče (nakon cijelodnevnih treninaGa), popiju piće, dva, tri i završe naravno u NJEGOVOJ hotelskoj sobi, sve u posteljini svilenoj. Boje lila (žene znam da znaju na koju boju mislim, za muške nek bude ljubičasta, da ne komplikujemo). Bacakali i valjali su se po krevetu gužvajući svilenu posteljinu vascijelu blogovetnu noć. Između ostalog,vodili su ljubav, budimo konkretni, a fini. Nekoliko puta. Čovjek je izdržljiv, jelte, a ona je ipak kobajabgi nekakva njegova "soul mate" pa su se baš trefili, kao da se oduvijek poznaju i ne moraju istraživati previše. Bilo je tu i nekih šablonskih perverzijica, dozvoli to tvoriteljica sebi s vremena na vrijeme: vezanje lisicama, svilena marama oko vrata, šta ja znam šta sve ne, mašta  tvoriteljice ipak može svašta. No, nakon te burne, vođenjeljubavne noći, u ranu zoru, u rujnu ranu zoru, bludnica se iskrala iz sobe kad je onog jadnička san prevario .Ošla i  ostavila  poruku. U poruci je napisala... Eeeee, nije napisala ništa, samo je ostavila prazan papir. Mislim, šta da mu kaže? Dobar si brale svaka ti čast, i čuna ti radi ko švajcarski sat (tačno i precizno),al' nam nije suđeno.Volim te, srce moje malo, najdraži moj, ali sad moramo otići malo na dva kraja svijeta da nastavimo sa svojim savršenim životima, pa se nađemo za nekoliko godinica? Isti datum, ista meta i odstojanje? Dakle, nije mu napisala ništa, kao ostavila prazan papir i njemu će sve biti jasno kad se probudi.To buđenje nismo vidjeli  jer se priča završava tako što njemu šofer otvara vrata limuzine, a dvije djevojčice trče ka njemu i (trudna) žena mu maše sa onim očaravajućim američkim (DaVinči navlake) osmijehom. Samo još da kažem, moram da kažem da ne bi pomislili drugačije, ta njegova žena je' nako, ništa posebno. Žena ko žena, jel'. A ona paćenica što se vratila economy klasom u brdovita predjela je prava koka. Ono kao nigdje nema lijepih žena nego u Bosni i slične predrasude, e takva koka. U filmu bi je glumila Monika Beluči (gle slučajnosti, lijepa a nije iz Bosne!), mislim da je ovako najjasnije.

I sad pored dva ovako fenomenalna romana/priče, zapleta i vrhunca, ona njega STVARNO sretne.Ne tvoriteljica ovih priča, nego ONA-NJEGA-STVARNO-SRETNE.

Dogovore oni susret preko facebook-a,sad je ovo sadašnjost a ne prošlost pa se kompjuteri imaju, nije šala. Dođe ona sa famelijom i dođe on sa famelijom. Održe jedan piknik u prirodi, prozbore koju, sve k'o super, k'o svi jarani, ima i psić koji veselo trčkara okolo, k'o puj pike one njene priče i tako to. Konta ona, šta je rekao ženi kako se poznaju? Ne znam da li je i on to kontao, ali nije ona mužu rekla ništa. Mislim, ni za voz ni za lila posteljinu, ni za prošlost, ni za budućnost. K'o sve super, k'o ono, što se dobro družimo čudo jedno.I sad, ne sviđa se on njoj nimalo. Jasno je ko dan da ona, ne samo da se ne sviđa njemu, nego  jedva da se i imena njenog mogao sjetiti kad mu je poslala "friend request". Dakle, evidentno se ne sviđaju oni jedno drugom, ali pogleda ona njega hoće li, pizdek,on nju pogledati krišom. Nema veze što se on njoj ne sviđa, ali jebote, pa zar on NJU  da ne pogleda  nijednom tim pogledom u kome će ona osjetiti trunkicu onog „eee, kakvu sam ženu propustio“ pa da se vrati kući sva bitna, puna samopuzdanja? Nije je pogledao ni jednom.Peder -čina.

Ode on  tako sve sa famelijom i psićem svoj kući, daleko, daleko. Razmisli  ona dobro, pa ga  obriše iz prijatelja na FB. Kakva demonstrativno-radikalna odluka! Ne samo da ga je obrisala, jebote (ovo mi je postala poštapalica), nego on to ni dan-danas nije skontao.Toliko mu je stalo, da se razumijemo.

Ali pazi, ne samo da ga je obrisala iz  FB prijatelja, nego je  pocjepala obje priče.Ostavila samo onu stranicu gdje ga vezuje lisicama. Možda će poslužiti u nekom novom zapletu, a možda ne posluži nikad.

PS.ZaOprave, on je bogat.(poštapalica) on sliku svoju!

Jeste li znali da voz na relaciji Beograd-Sarajevo dolazi na vrijeme, po redu vožnje i putuje 9 sati?

Jeste li znali da taj isti voz ima tri vagona?Jedan srpski (Željeznice Srbije), jedan hrvatski( Željeznice Hrvatske) i jedan valjda bosanski/bošnjački (Željeznice Federacije, Bosne, čegagod?)?

Jeste li znali da taj voz KAMENUJU u Kaknju? K A M E N U J U ???

Godine 2010-te, januara mjeseca.

Godine 2010.

2010.

KAMENUJU.

Hoćemo li ove godine bar sa grane sići, jebote???

Misliš da si zaboravila i da se nikada nećeš sjetiti: Zaigra njegovo oko (ko Užičko kolo) i ti staviš ruke u usta da grizeš nokte jer ne znaš šta bi sa sobom. „Ne grizi nokte“, kaže ti on, a ti istog momenta poželiš da ti to stenje u uho. Kroz zube, više puta. Pogledaš ga krišom, kao krišom, a ustvari hoćeš da uhvati taj krišni pogled i da se zakači za njega kao za lijanu, kao da je Tarzan a ti  Džejn i sad će doći i zgrabiti te oko struka. E, taj pogled. Misao nek ti tu pročita, i daj mu da je čita. Davala, ne davala, uvenućeš, ko ljubičica iz vica. Svejedno.

Prvi grijeh miriše, pod jedan, na njegov dah. Zašto prvi grijeh, ako nije prvi? Zato što nije ni posljednji, a kad kažeš prvi baš zvuči nekako pjesnički.Svaki može biti prvi, uostalom, ako ga dovoljno dobro pamtiš i ako se dovoljno skoncentrišeš. Grijeh te golica kao ujed na vratu koji ne možeš da sakriješ pa te strah otići kući, vidjeće se. Pitaće. Pa šta ćeš tad? Ali briga te, živiš za sad, prvi grijeh, ujed na vratu i vreo dah. Ah, ah.

Prvi grijeh miriše, pod dva, na borić zakačen na retrovizor. Miriše na neizgovorene riječi "oče, griješila sam" i izgovorene "još bi griješila, daleko je dan". Miriše na noć i korake u noći, miriše na dodir, slipav, štipav i hrapav. Da začinimo, pomalo i trapav. Rimuje se, jebi ga, šta bi sad...

Prvi grijeh, pod tri, miriše na zimu. Prvi grijeh nekako baš godi da padne kad je hladno i kad je mrak. Ne mora biti zimsko godišnje doba, nek je i ljeto, al' trava mora da bude  mokra i moraš se naježiti.Sva. Pa kad se raspeš po travi da kliziš i toneš - da tone i on, klizeći kroz tvoj mrak. Oko vas da se čuje samo onaj zvuk "šljap,šljap " i u tebi i oko tebe, stalno to ritmično šljap....šljap.

Na tebi je primjerice, haljina siva (sad više ne brojimo, nema četiri,slijedi samo šturo nabrajanje). Siva zato jer ti život nije ni crn ni bijel nego siv, nek' si ono k'o zlatna sredina, k'o biva potaman. Ni fatalna ni plava. Dakle, nek' haljina siva šušti u mraku i nek' se lako diže peko bedara, kao da je samo za bedarsko dizanje krojena. Nek' se gužva (jebeš haljinu koja se ne gužva, ili još bolje, koju nema ko da pogužva), nek'  ostane zelena od trave i mokra, nek' te baš briga što je bila skupa i što je još nisi otplatila. Zadnja rata pada u jesen, kad i lišće, samo ti padaš baš sad.

A u zoru (jer zora uvijek svanuti mora, to jutro iz pjesme koje pokvari sve i sl) haljinu peri malim hotelskim sapunom "Saponia Osijek" .Peri kao da si Biljana što platno beleše. Peri je dok se ne podere, onako kako si se ti (po)derala sinoć. Budi ljuta, sjedi na wc šolju i malo plači.Moraš malo plakati, sve žene malo plaču kad ih zapeče savjest što su dale. Mislim, ako ne plaču što su dale,čemu sve to? Plači recimo što ti nedostaje, što je svanulo i što ga nemaš pravo potražiti više NIKAD (caps lock). Plači što si uradila nešto što ti je (stara) majka rekla da poštene žene ne rade, i plači, primjerice, što  ti puca njegov za poštenje.

Sjeti se i svih narodnih izreka: Ne traži hljeba preko pogače, bolje vrabac u ruci nego golub na grani, sve se vraća sve se plaća, kako posiješ tako ćeš i žnjeti.....Plači, da se razumijemo, što znaš da si loša (kao loše djevojke što idu kud god zažele) i plači samo zato što ćeš zažaliti što nisi bila još lošija i što ti se može kad god ti se hoće loša da budeš. Plači i što se ne osjećaš krivom, super je plakati zbog tog. Plači što si podlegla, što si posrnula, nagrnula, plači od sreće što ćeš se vratiti kući, drugom u zagrljaj. I što će taj drugi da te voli a da pojma nema. Baš.

I što ti je osmijeh na usnama, kad god pomisliš na njega; haljinu što ćeš baciti i što ćeš lagati. Plači i smij se u isto vrijeme: Živa si i žena si. Obriši maskaru ispod oka (ne ko u pjesmi Saše Matića, neće te maskara odati, ne brini, taj čovjek pjeva turbo-folk i u njegovim se pjesmama niko ne prepoznaje), nasmij se i zajebi ih sve. Miriši na grijeh, sunce mu poljubim. Nek' ti u kosi, po uvojcima, ostanu uljepljeni njegovi tragovi, budi do kraja prljava. Bejbe. Kosa da ti još dva dana kad god zamahneš njome zamiriše na grijeh. Šta su dva dana spram cijelog života, uostalom?

A nakon dva dana, operi kosu. I ne pominji nikome. Nikad. Ni crnoj zemlji, mogu narasti ona svirala i umjesto „u cara Trojana Kozije uši“ zasviraće pjesmu koju ti neće biti milo čuti.

A kad ti se prilika opet pruži, propusti je.Jebeš život u kojem uzimaš baš sve što ti se pruža.